Arhiva | Istina RSS feed for this section

Pronaći samoga sebe

28 Pro

Veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na svijetu: “Tko sam ja?” Ili točnije: “Što je ‘ja’?” Što je to što zovem “ja”? Što je to što zovem svojom osobnošću?
Pronaći samoga sebe
Hoćete reći da razumijete sve drugo na ovom svijetu, a ne razumijete to? Hoćete reći da se razumijete u astronomiju, i crne rupe, i kvarkove, svladali ste računarsku znanost, a ne znate tko ste? Čovječe, još spavate. Vi ste znanstvenik koji spava. Hoćete reći da znate tko je Isus Krist, a ne znate tko ste vi sami? Kako znate da ste razumjeli Isusa Krista? Tko je ta osoba koja to razumije? Prvo to saznajte. To je temelj svega, zar ne? Upravo zato što to nismo razumjeli, svi ti bezumni vjernici vode te bezumne vjerske ratove: muslimani protiv Židova, protestanti protiv katolika, i ostale gluposti. Ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova. Kao kad je ono jedna djevojčica pitala jednog dječačića: “Jesi li ti prezbiterijanac?” A on odgovori: “Ne, mi pripadamo jednoj drugoj crkavici!”[1]
Međutim, ono što bih sada želio naglasiti je samoopažanje. Slušate me, ali čujete li i neke druge zvukove osim mog glasa dok me slušate? Ako ne čujete, to znači da ću vam isprati mozak, ili bi pak na vas mogle djelovati sile iz vaše nutrine kojih uopće niste svjesni. Čak i onda kada ste svjesni svojih reakcija na mene, jeste li istovremeno svjesni i toga odakle dolaze te reakcije? Možda me uopće ne slušate, možda me sluša vaš tata. Ne znate je li to moguće? Naravno da jest. Svaki put iznova u svojim terapeutskim skupinama srećem ljude koji tamo uopće nisu prisutni. Njihov tata je tamo, njihova mama je tamo, ali oni nisu tamo, niti su ikad bili. “Živim, ali ne više ja, nego moj tata živi u meni.” To je apsolutno, doslovno istinito. Mogao bih vas rastaviti na komadiće i pitati vas: “Dakle, ova rečenica, dolazi li od mame, tate, bake, djeda – od koga?”
Tko živi u vama? Prilično je užasavajuće kada to saznate. Mislite da ste slobodni, ali vjerojatno nema ni jedne geste, misli, čuvstva, stava, vjerovanja u vama koja ne dolazi od nekoga drugoga. Zar to nije grozno? A niste toga svjesni. Govorim o mehaničkom životu koji je utisnut u vas. Jako vam je stalo do nekih stvari i mislite da ste vi ta(j) kome je stalo do njih, ali je li to zaista tako? Trebat će vam puno svjesnosti da biste mogli razumjeti da je možda ta stvar koju vi nazivate “ja” samo nakupina vaših prošlih iskustava, vaše uvjetovanosti i programiranosti.
To je bolno. U stvari, kada se počnete buditi, osjećate zaista snažnu bol. Bolno je gledati kako se vaše iluzije rasplinjuju. Sve ono što ste mislili da ste izgradili pretvara se u prah, i to je bolno. Kajanje znači upravo to, buđenje znači upravo to. Kako bi bilo da sada, upravo tu gdje sjedite, provedete koju minutu u posvješćivanju, čak i dok pričam, onoga što osjećate u svom tijelu, o čemu razmišljate, i kakvo je vaše čuvstveno stanje? Kako bi bilo da, ako imate otvorene oči, postanete svjesni ploče koja je pred vama i boje ovih zidova, i materijala od kojih su napravljeni? Kako bi bilo da postanete svjesni mojeg lica i vaših reakcija na moje lice? U vama se uvijek događa reakcija, bili vi toga svjesni ili ne. A to vjerojatno nije vaša reakcija, nego ona na koju ste uvjetovani. I kako bi bilo da postanete svjesni nekih stvari koje sam upravo rekao, iako to neće biti svjesnost, nego samo sjećanje.
Posvijestite si svoju prisutnost u ovoj prostoriji. Recite u sebi: “Nalazim se u ovoj prostoriji.” To je kao da se nalazite izvan sebe promatrajući se izvana. Primijetite kako je to malo drugačiji osjećaj od onoga kada promatrate druge stvari u prostoriji. Kasnije ćemo se zapitati: “Tko je ta osoba koja promatra.” Ja promatram sebe. Što je to “ja”? Što je “sebe”? Za sada je dopušteno samo to da se promatrate, ali ako se počnete osuđivati ili opravdavati, ne prekidajte ni osuđivanje ili  suđenje ni opravdavanje, jednostavno nastavite, samo promatrajte. Osuđujem se. Sudim si. Opravdavam se. Samo promatrajte i točka. Nemojte to ni slučajno pokušati promijeniti! Nemojte govoriti: “Rečeno nam je da to ne smijemo raditi.” Samo promatrajte što se događa. Kao što sam vam već rekao, samoopažanje znači gledanje – opažanje svega što se događa u vama i oko vas kao da se to događa nekome drugome.

Svlačenje do “ja”

Predlažem da sada napravite još jednu vježbu. Napišite ukratko na list papira svoj opis, na primjer: poslovni čovjek, svećenik, ljudsko biće, katolik, Židov, bilo što.
Kako vidim, neki pišu stvari kao: uspješan, hodočasnik koji traži, sposoban, živ, nestrpljiv, sabran, prilagodljiv, pomirivatelj, zaljubljenik, pripadnik ljudske vrste, prekompliciran. Vjerujem da je to ishod samoopažanja. Kao da ste promatrali drugu osobu.
Ali pazite, imate “ja” koji promatra “sebe”. To je jedan zanimljiv fenomen kojemu se filozofi, mistici, znanstvenici i psiholozi nikada ne prestaju čuditi: “ja” promatra “sebe”. Čini  se da životinje to ne mogu. Čini se da je za to potrebna određena mjera inteligencije. Ono što ću vam sada reći nije metafizika, niti filozofija, već čisto opažanje i zdrav razum. Veliki istočnjački mistici u biti govore o “ja”, a ne o “sebi”, o “pripadajućem”[2]. U stvari, neki od tih mistika govore da bi prvo trebali početi sa stvarima, posvješćivanjem stvari, a onda prelazimo na posvješćivanje misli (to jest “sebe”, “pripadajućeg”), i na kraju postižemo svjesnost mislitelja. Stvari, misli, misltelj. Ono što stvarno tražimo je mislilac. Može li se mislitelj poznavati? Mogu li ja znati što je “ja”? Neki mistici odgovaraju: “Može li nož rezati samog sebe? Može li zub gristi samog sebe? Može li oko vidjeti samo sebe? Može li ‘ja’ poznavati sebe.” Ali mene sada zanima nešto puno svrsishodnije, a to je da odredimo što “ja” nije. Ići ćemo polako, najsporije moguće, jer posljedice su uništavajuće. Strašne ili zastrašujuće, ovisno o stajalištu s kojeg gledate.
Poslušajte ovo: jesam li ja moje misli, misli koje mislim? Ne. Misli dolaze i odlaze, ja nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da se milijuni stanica u našem tijelu promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju, ali, čini se da je “ja” trajan. Onda, da li sam ja moje tijelo? Očito ne!
“Ja” je različito od tijela, i nešto više od njega. Možete reći da je tijelo dio “ja”, ali taj dio se mijenja. Stalno se pokreće, stalno se mijenja. Imamo jedno te isto ime za njega, ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za Slapove Nijagare, ali Nijagarine Slapove sačinjava voda koja se stalno mijenja. Koristimo isto ime za stvarnost koja se stalno mijenja.
A moje ime? Je li “ja” moje ime? Očito ne, jer mogu promijeniti svoje ime a da ne promijenim “ja”. A moja karijera, moja uvjerenja? Ako kažem da sam katolik ili Židov – je li to bitan dio “ja”? Kada promijenim svoju vjeroispovijest,  hoće li se promijeniti i “ja”? Hoću li imati novo “ja”, ili je to ono isto “ja” koje se promijenilo? Drugim riječima, je li moje ime bitan dio mene, dio “ja”? Spomenuo sam onu djevojčicu koja je upitala dječaćića: “Jesi li ti prezbiterijanac?” Netko mi je ispričao vic o Paddyju, Ircu iz Belfasta. Paddy je hodao po ulici kad najednom osjeti pištoljsku cijev na potiljku, i začuje glas: “Jesi li ti protestant ili katolik?” Peddy je morao brzo razmisliti, a onda reče: “Ja sam Židov.” Glas mu odgovori: “Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!”
Etikete su nam tako važne. Kažemo: “Ja sam republikanac.” Ali, jeste li zaista? Ne možeš reći da ako promijeniš stranku imaš novo “ja”. Nije li to ono isto staro “ja” s novim političkim uvjerenjima? Sjećam se čovjeka koji je pitao svojeg prijatelja: “Kaniš li glasovati za Republikansku stranku?” Prijatelj mu odgovori: “Ne, namjeravam glasovati za Demokrate. Moj otac bio je demokrat, moj djed bio je demokrat, i moj pradjed bio je demokrat.” Prvi reče: “To je neka luda logika. Mislim, ako ti je otac bio konjokradica, i ako ti je djed bio konjokradica, i ako ti je pradjed bio konjokradica, što ćeš ti onda biti?” “Ha, pa onda bih bio republikanac”, odgovori mu ovaj.
Toliko puta u životu reagiramo na svoje i tuđe etikete. Poistovjećujemo etikete i “ja”. “Katolik” i “protestant” su vrlo česte etikete. Jedan čovjek došao je k svećeniku i rekao: “Oče, želio bih da odslužite jednu misu za mog psa.” Svećenik je bio ogorčen. “Kako to mislite, da odslužim misu za psa?” “Taj pas je bio moj ljubimac”, reče čovjek. “Volio sam tog psa i želio bih da prikažete misu za njega.” Svećenik reče: “Kod nas se ne prikazuju mise za pse. Pokušajte kod onih dolje niže niz ulicu, oni su druge vjeroispovijesti. Pitajte njih ako bi mogli imati obred za vas.” Dok je čovjek izlazio reče: “Šteta. Zaista sam volio tog psa. Namjeravao sam ponuditi milijun dolara za misu. A svećenik reče: “Čekajte malo, pa niste mi rekli da je pas bio katolik.”
Kada se zarobite u etikete, koja je vrijednost tih etiketa, ako govorimo o “ja”? Možemo li reći da “ja” nije ni jedna od etiketa koje na njega lijepimo? Etikete spadaju u “pripadajuće”. Ono što se stalno mijenja je “pripadajuće”. Da li se “ja” ikad mijenja? Da li se promatrač ikad mijenja? Činjenica je da se sve etikete (osim možda “ljudsko biće”) koje upotrebljavate spadaju u “pripadajuće”. “Ja” nije nijedna od tih stvari. I zato, kada izađete iz sebe i promatrate “pripadajuće”, ne poistovjećujete se više s njim. Patnja postoji u “pripadajućem”, i zato kada “ja” poistovjećujete s “pripadajućem”, počinje patnja.
Recimo da se bojite, ili nešto želite, ili ste tjeskobni zbog nečega. Kada se “ja” ne poistovjećuje s novcem, ili imenom, ili nacionalnošću, ili ljudima, ili prijateljima, ili bilo kojom odlikom, “Ja” nije nikada ugrožen. Može biti vrlo aktivan, ali nije ugrožen. Sjetite se nečega što vam je uzrokovalo, ili vam još uvijek uzrokuje bol, ili tjeskobu, ili vas zabrinjava. Prvo: možete li prepoznati želju koja leži ispod te patnje. Ima nešto što jako želite jer inače ne biste patili. Koja je to želja? Drugo: nije riječ samo o želji,  riječ je o poistovjećivanju. Nekako ste se uvjerili u to da je blagostanje “ja”, skoro i postojanje “ja”, povezano s tom željom. Sva patnja nastaje kada se čovjek poistovjeti s nečim u njemu ili izvan njega.
Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com (Velimir. G)
Autor: Anthony de Mello

Utjecaj pogrešaka na život

28 Lis

Većina ljudi ulaže jako puno energije u nastojanju da ne naprave pogrešku, a neki čak doživljavaju i značajnu količinu straha i tjeskobe u vezi toga. Naime, trudimo se donositi odluke izvan utjecaja tog straha koji teži tome da nas paralizira. 

Utjecaj pogrešaka na život

Ljudi koji se bore s donošenjem odluka imaju tendenciju  izbjegavanja tj. odugovlače donošenje odluka koliko god mogu kako bi se zaštitili od pogrešaka što je potpuna iluzija.


Općenito, pogreška je odluka ili akcija (ili njihov nedostatak) za koji se bojimo da ćemo požaliti. Pogreške obično izazivaju određen stupanj boli, gubitka ili borbe, pa ih iz tog razloga nastojimo izbjeći. No, ironija je u tome da su ti događaji koje ćemo u stvarnosti teško izbjeći ponekad upravo ono što trebamo iskusiti. Obično, naš razvoj baš ovisi o tim nekim izazovnim osjećajima koje toliko silno i teško nastojimo izbjeći.

Mnogo puta čuli smo kako ljudi govore o svojim propalim brakovima kao pogreškama koje obično navode kao razlogom razvoda. Ipak, bez takvog teškog iskustva niti jedna osoba ne bi imala priliku upoznati dublju istinu o sebi. Postoji osobna evolucija koja se pojavila kada smo postali odgovorni za odabir bračnog partnera. Kroz bolno iskustvo, postoji obilje prilika za učenje i rast. Te spoznaje, rođene iz onog što zovemo pogreške, nužne su za naš psihološki, emocionalni i duhovni rast. Također, temeljni su dio našeg procesa učenja.
Kako se jedna vrata zatvore, druga se otvore!

Strah da ne napravimo pogrešku utječe ne samo na naše odnose, već i na naš posao, karijeru i na ono što bi inače mogle biti tzv. nevažne odluke. Pogreške napravljene na radnom mjestu mogu dovesti do financijskog gubitka ili čak otkaza. Pogreška u investiranju može uzrokovati gubitak kapitala. To nedvojbeno uzrokuje uznemirenost i stres. No, sigurno je jedno: kako se jedna vrata zatvore, druga se otvore! Cilj je da ne ostanemo udubljeni u gubitak već da tražimo nova vrata koja se otvaraju. Prilika je uvijek tu ako možemo izaći i vidjeti je. Kriza uvijek stvara nove prilike. Odluka da bismo mogli požaliti je samo bljesak u vremenu, a hoćemo li ga zadržati i učvrsti u naš život, naš je izbor.Izbjegavanje boli, gubitka ili tuge, ograničava naše iskustvo. Te patnje potrebne su nam kako bi se pokrenuli prema višoj razini rasta i svjesnosti. Naša uvjerenja o pogreškama i neuspjesima ograničavaju nas od povezivanja s dubljom i bogatijom vezom sa životom. Strah od pogreške čuva nas zarobljenima u vrlo uskoj poznatoj nam zoni udobnosti. No, korak u nepoznato je ono što inicira našu osobnu evoluciju.Strah od pogreške može biti potpuno zatvaranje. Iz duhovne perspektive moglo bi se reći da ne postoji takva stvar kao što je pogreška. Pojam pogreške automatski proizvodi reakciju koja uzrokuje strah i procjenjivanje. U tom stanju mi imamo tendenciju zanemariti našu intuiciju i izabrati „sigurniji“ put.No, što se smatra pogreškom? Koncept pogreške povezan je s pojmom neuspjeha. No, baš kao i kod pojma pogreške, mogli bismo reći da ne postoji takva stvar kao što je neuspjeh. Zamislite da gledate dijete koje stalno pada dok se trudi napraviti svoje prve korake. Kako suludo bi bilo reći da je dijete neuspješno pri svakom padu! Dijete jednostavno nije još savladalo vještinu hodanja tj. uspjeh još nije postignut. Sasvim je ljudski boriti se za ono što pokušavamo postići. Taj proces smatrati neuspjehom je vrlo destruktivan i demotivirajuć. Pojam neuspjeha je jednostavno uvjerenje koje je stvorio naš analitički um kako bi mogao mjeriti i procjenjivati.Dio naše životne svrhe je istraživanje i ekspanzija. Ako ste uzbuđeni zbog novih iskustava i mogućnosti za rast, onda vjerojatno ne obraćate toliko puno pozornosti na koncept pogreške. S druge strane, ako izbjegavate takva iskustva i mogućnosti, onda vjerojatno živite sa strahom od pogreške i kao takvi blokirate se definiranjem granica svoje poznate zone.Kad se nađemo u situaciji gdje se teroriziramo mislima o pogreškama, gubimo priliku živjeti ispunjenije. Tu nikada ne postoji jedna ispravna odluka ili put. Konstrukcije poput pogreške i neuspjeha odvajaju nas od bogatijih životnih mogućnosti. Oslobađanje od tog straha omogućuje našim životima razvijati se s puno dubljom svrhom. Pogreške i neuspjeh su kulturološki uvjetovani koncepti koje smo kreirali našom osobnom biografijom i svjetonazorom. Strah od pogreške je obično pokazatelj naše osjetljivosti na brigu o tome što drugi misle o nama, a to je vrlo uvjetovan način života.Širenje svjesnosti izvan tih koncepata, omogućuje nam prihvaćanje tijeka života i olakšava nas od tiranije promišljanja baziranih na strahu. Umjesto da se pitate: može li to biti pogreška? zapitajte se: hoće li to biti moj autentični put?, jer autentičnost ne podržava strah ili koncept pogrešaka već potiče živjeti našu istinu, bez brige o prosudbi. 


Što je Apsolutna Istina?

23 Srp

Što je to Apsolutna Istina? 
Pitanje koje već tisućljećima proganja filozofe, teologe, mudrace i učenjake. U ovom djelu ćemo pokušati odgovoriti što se krije iza tog vječnog pojma koji još i danas izaziva brojne diskusije, polemike, dileme i kontradiktorna gledišta u intelektualnim krugovima. Za potpunu spoznaju Apsoluta, moramo također shvatiti relativnu istinu. 
Apsolutna Istina
U Vedama je objašnjena relativna istina, koja se naziva maya, ili materijalna priroda (maya na sanskritu znači “ono što nije”). Maya nema neovisno postojanje. Ljudi su kroz vjekove očarani čudesnim djelatnostima maye, ali ne shvaćaju da se te djelatnosti zapravo odvijaju pod upravom Vrhovne Istine. Prava priroda maye, iluzornog postojanja pojavne kreacije, vrlo je detaljno opisana u vedskim spisima. Apsolutna Istina je bit, a relativna istina, da bi postojala, ovisi od svog odnosa s Apsolutom.
Maya znači energija; upravo stoga je objašnjeno kako je relativna istina energija Apsolutne Istine. Budući da je teško shvatiti razliku između Apsolutne i relativne istine, da bismo to pojasnili možemo navesti jedan primjer.
Rekli smo kako se Apsolutna Istina može usporediti sa suncem koje se opaža kroz dvije relativne istine: odsjaj i tamu. Ni tama ni odsjaj ne postoje neovisno. Tama nastaje kada se prekine put sunčeve svjetlosti. Na primjer, ako čovjek stoji licem okrenut prema suncu, njegova leđa će biti u tami. Budući da tama nastaje u odsutnosti sunca, relativna je u odnosu na sunce. Duhovni ili vječni svijet se uspoređuje s pravom sunčevom svjetlosti, a materijalni svijet s tamnim podnebljem u kome sunce nije vidljivo. Kada pojavna ili materijalna kreacija izgleda očaravajuće, čini se takvom zbog iskrivljenog odraza vrhovne sunčeve svjetlosti, Apsolutne Istine, kao što je potvrđeno u Vedama. Sve što možemo vidjeti u ovom svijetu ima svoju bit u Apsolutu. Kao što se tama nalazi daleko od sunca, pojavni svijet se nalazi daleko od duhovnog svijeta.Vedska literatura nas poučava da ne budemo očarani tamnim podnebljem (tamah), već da pokušamo dostići obasjani predio Apsoluta (yogi-dhamu). Duhovni ili vječni svijet je obasjan sjajem, a pojavni ili materijalni svijet je obasjan tamom.
U materijalnom svijetu sunčeva svjetlost, mjesečina ili razne vrste umjetne svjetlosti potrebni su kako bi raspršili tamu, posebno noću, jer je pojavni svijet po prirodi taman. Međutim, u vječnom svijetu nema potrebe za sunčevom svjetlošću, mjesečinom ili elektricitetom, jer je sve samoobasjano.

Maya – iluzorna energija

To što je relativno, privremeno i daleko od Apsolutne Istine, naziva se maya ili neznanje. Ova iluzija se ispoljava na dva načina. Niža iluzija je nepokretna materija, a viša iluzija su živa bića. Živa bića se u ovom slučaju nazivaju iluzornima samo zato što su zapletena u iluzornu strukturu i djelatnosti materijalnog svijeta. No, u biti, živa bića nisu iluzorna jer su dijelovi više energije i ne moraju biti prekrivena may om ako to ne žele. Djelatnosti živih bića u duhovnom carstvu nisu iluzorne; stvarne su, vječne djelatnosti oslobođenih duša.
U Mahabharati (43. poglavlje, Udyoga-parva) opisano je sljedećih pet vrsta neznanja:
  1. Prihvaćanje tijela kao osobenog bića
  2. Prihvaćanje materijalnog zadovoljavanja osjetila kao standard uživanja
  3. Zabrinutost koja potječe od materijalnog poistovjećivanja
  4. Jadikovanje
  5. Mišljenje da postoji nešto više od Apsolutne Istine

Summum bonum

Veliki mistik, svetac i autoritet vedskog znanja, Shrila Jiva Goswami, za kojeg mnogi učeni znalci i autoriteti tvrde kako je najveći religiozno-filozofski mislilac ikada rođen na našem planetu, u svojoj Bhagavat-sandarbhi (16) izjavljuje da Vrhovna Transcendencija, summum bonum, svojim moćima koje djeluju u prirodnom slijedu iznad dosega spekulativnog ljudskog uma, vječno i istovremeno postoji u četiri transcendentalna oblika: svojoj osobnosti (Bhagavan), svom bezličnom sjaju (Brahman), svojim  potencijalnim djelićima (jiva-atma ili živa bića), i osnovnom uzroku svih uzroka.
Vrhovna Cjelina se uspoređuje sa Suncem koje također postoji u četiri oblika:
  1. Kao vladar Sunca
  2. Kao sjajna svjetlost njegova blistava planeta
  3. Kao sunčevi zraci unutar sunčeva planeta
  4. Kao sunčevi odsjaji u mnogim drugim predmetima.
Težnja da se ograničenim naporima zasnovanim na pretpostavkama dokaže postojanje transcendentalne Apsolutne Istine ne može biti ostvarena, jer je ona iznad dosega naših ograničenih spekulativnih umova. U iskrenoj potrazi za istinom moramo priznati da su njene moći nepojmljive za naše sićušne mozgove. Za istraživanje kozmičkog prostora potreban je rad najvećih umova svijeta, a ipak postoje bezbrojni problemi čak i u pogledu osnovnog znanja u materijalnoj kreaciji koji zbunjuju učenjake koji se s njima suočavaju.

Tri  energije

Vede nam spominju tri osnovne energije Apsolutne Istine: unutarnju, izvanjsku i rubnu. Djelima svoje unutarnje energije, antaranga-shakti, Apsolutna Istina u svom izvornom obliku ispoljava duhovne kozmičke kreacije poznate kao Vaikunthaloke, koje postoje vječno, čak i nakon uništenja materijalne kozmičke kreacije. Svojom rubnom moći, tatastha-shakti, ona se ekspandira kao živa bića, koja su njeni djelići, baš kao što sunce širi svoje zrake u svim smjerovima. Svojom izvanjskom moći, bahiranga-shakti, ona ispoljava materijalnu kreaciju, baš kao što sunce svojim zracima stvara maglu. Materijalna kreacija nije ništa drugo do iskrivljeni odraz vječne prirode Vaikunthe, božjeg kraljevstva.
Maya, iluzorna energija, zavodi živo biće kao što magla zavodi pješaka ne dozvoljavajući sunčevoj svjetlosti prodrijeti kroz nju. Iako je moć maye kvalitativno niža od rubne moći, koja se sastoji od djelića i čestica – živih bića, ipak ima moć upravljati živim bićima, kao što magla može omesti djelovanje određenog dijela sunčevih zraka, iako ne može prekriti sunce.
Živa bića prekrivena iluzornom energijom evoluiraju kroz različite vrste života, u različitim tijelima, od tijela beznačajnog mrava do tijela Brahme, tvorca kozmosa. Iako su sve tri moći – unutarnja, izvanjska i rubna – u biti jedna moć, različito djeluju, poput električne energije koja pod različitim uvjetima može proizvesti hladnoću ili toplinu.
Apsolutna Istina je stoga bit stvarnosti koja se vječno ispoljava u tri energije:
  1. Očitovanje božje unutarnje energije je nepojmljiva raznolikost
  2. Očitovanje rubne energije je živo biće
  3. Očitovanje izvanjske energije je materijalni svemir.
Dakle, zaključimo, Apsolutna Istina obuhvaća četiri principa:
  1. Samog Boga (Bhagavan)
  2. Njegovu unutarnju energiju – antaranga-shakti
  3. Njegovu rubnu energiju – tatastha-shakti
  4. Njegovu izvanjsku energiju – bahiranga-shakti.
Autor: Krunoslav Đurđević
Izvor: atma.hr

Ljubav nastaje u zrcalu

6 Lip

”Pojedinci koji ne vole sebe ne mogu duboko dijeliti s ostalima jer imaju pristup samo površinskm aspektima sebe samih.” Bhakti Tirtha Swami
Bez duboke ljubavi prema sebi posve smo osuđeni na druge. Prije nego dajete sebe drugima; radite na sebi. Tko su to ”drugi”? Možda su drugi vlada vaše planete, vlada vaše države, vlada vaše općine, vlada vaše škole, vaše tvrtke, vlada vašeg domaćinstva ili zgrade, vlada vaše obitelji, vlada vašeg odgoja, vašeg marketinga i medija, vlada vaše vremenske prognoze, vlada mišljenja o vašoj frizuri, o vašem stilu, vašim odlukama, vašem karakteru, vašem biću i vašim roditeljima, djeci i prijateljima. ”Drugi” su oni koji su naoko stvorili i sustvarali svijet u koji ste stavljeni. Drugi su margina gdje predajete svoju volju jer ona prestaje, kao i vaša kontrola.
Podno života i lica skrivena leži naša izigrana istina. I što više radimo na sebi, radimo više sa tom izigranom istinom. I lice se polako mijenja. Ne puno prije nego što se suoči sa svakim pa i najmanjim strahom i lažima koje nazivamo – moj život, moj karakter, moja obitelj, moj odgoj, moje navike, moji načini, moja karma, moje ”ja”. Ništa od toga nije naše ”ja”, a mnogi naši ”načini i navike” su automatizirana djelovanja iz straha, mehanizmi kojima štitimo sebe. Dobili smo ih odgojem, primjerima i ranim traumatičnim iskustvima. I također vrlo bitno, izborima. Gotovo sve što znamo kao naša iskustva samo su okolnosti koje smo odabrali ili su odabrale nas zbog NAŠIH vlastitih uvjerenja koja nosimo i rasipamo uokolo kao maslačak svoje plaho sjeme. Ako ćemo se voljeti na djelu, morat ćemo se razgolititi da bi uopće vidjeli što to trebamo zavoljeti, pa krenuti od tamo.
Radom na sebi produbljujemo svijest i uviđamo istine koje kada se doista počinju zaživljavati donose spoznaje i stavove kojih prije nije bilo. Takvim radom redefiniramo sebe! Jedna od istina koju počinjemo sprovoditi u djelo je ta da ”oni vani” nisu mudriji, ispravniji, niti u pravu samo zato jer su brojni, jer su ovdje prije nas, jer imaju svoje blaženo mišljenje, jer su na televiziji ili u visokim uredima.
Sa vremenom postajemo dovoljno slobodni činiti neke velike stvari, pa čak i voljeti one kojih smo se bojali. Kada vidimo ”onog drugoga” bez iti malo straha(a strah postoji u svakom odnosu) sve što može ostati je ljubav. Tada, ljubimo svojeg bližnjega. Prerastamo strogi međuodnos ”ja-oni” i nudimo osuđeniku u sebi pomilovanje spram ”njih”. Samim time postupno postajemo sve više svoji(ne svojeglavi) te sebe i njih možemo bolje cijeniti. Naš pogled više nije prožet uvjetovanošću i potrebama koje mislimo da drugi mogu zadovoljiti.
Nevjerojatno, ali nama ”oni” ne trebaju da bi smo mi – išta! Osim da bi verificirali svoju moć davanja u ljubavi. I tek tada možemo osjetiti pravi poriv u sebi: onaj da im se dajemo. Da im pružimo sebe. Da ih volimo takve kakvi jesu, a bez nužde da ih viđamo, da ih mijenjamo, bez da im se petljamo u život. Oni prestaju biti iskrivljene zrcalne slike nas samih i postaju neovisni, nevezani za nas. Teško je doći do ovoga dvorca koji zvuči kao idealizirana verzija nekakvog cilja, ali to nije nešto što je rezultat ili nešto što dobijemo nakon mnogo truda. To je izbor koji moramo donositi svakoga dana i svake sekunde. To je odabir, teži odabir, svjesnosti, svjesnosti, svjesnosti- što bi rekao Anthony de Mello.
Mijenjanjem stava prema sebi mijenjamo SVE stavove koje smo imali. Mi smo ta prva domina koju počinjemo ljuljati sve dok se nakon dovoljno truda ne strovali na onu dominu ispred nje. Kaskada je neminovna, a traje koliko i proces rasta.
Što više radimo ili nastavljamo raditi uviđamo kakav smo nekoć rob bili i opet dolazimo do temelja cijele priče: kako onome sebi iz prošlosti pokloniti potpuni oprost i bezuvjetnu ljubav?! Kako sagledati to preorano groblje prošlih bivanja sada kada ih stotinu puta jasnije vidite razgolićene kao grubosti, kukavičluk, strah, bijeg, pa se preznojimo od sramote pred samim sobom!? Da ne kažem da se i razjarimo na sebe. Ne znaš bi li se bičevao na glavnome trgu ili pao u sažaljevanje i katatoniju. I tu leži taj izazov ljubavi i oprosta. Čeka da se odvažimo.
Mudrost nam nalaže da potpuno pustimo sve i bilo koje druge koji su sudjelovali i koji sudjeluju u vašem životu i toj prošlosti koju svi imamo. Pogledajmo sebe! To dostupno lice u ogledalu je ono što smo tražili, što smo stvorili – krenimo od tog odraza! Te oči i to lice u ogledalu najveći su izazov i jedina zemlja za pokoriti, preorati, opljeviti, zasijati novim sjemenjem i svakodnevno zalijevati vodom i sunčevim sjajem. Treba ne naučiti već htjeti i željeti voljeti tu istu zemlju na kojoj je nekoć toliko krvi proliveno, toliko otrova bačeno, toliko korova i otrovnog žbunja je nicalo, toliko ograda zabijano – iz neznanja i straha. Srećom zemlja se uvijek može obnoviti ma koliko se prije iscrpila, ali ne može bez najvećeg od svih oruđa: ljubavi spram sebe. Baš te panaceje koja zvuči otrcano svima onima koji su još daleko od svojeg početka ljubavi.
”Svi vam kažu da trebate voljeti sebe, ali nitko vam ne kaže kako se to radi”
Mnogo je istine u ovoj tvrdnji. Srećom ipak postoje oni koji nam govore o tome kako se voljeti. Rijetki su, no iako postoje mi ih ionako posve shvatimo i primjenimo to znanje tek onda kada smo spremni. Voljeti sebe zahtijeva određenu zrelost i volju, jer ako ne postavimo temelj istinskog sebeljublja – uvijek radimo s većim ili manjim (ili ogromnim) gubitcima. Za akt ljubavi spram sebe potreban je skok u svjesnosti i zbog toga, na žalost, niti jedna količina tekstova i mudrih izjava ne mora biti od presudnog značaja. To ne znači da su formalna spoznaja i literatura beznačajne. Nipošto, jer početak je uvijek početak i kao takav ima veliki značaj, iako ne velike rezultate. On je uvjet svega.
Mnogo je načina da se iskaže i da se čini ljubav prema sebi, a jedan od centralnih ključeva je EGO. Ego je naš privremeni identitet i ako bi htjeli napredovati trebali bi ga početi preodgajati. Sve što odgajamo vrijedno je naše ljubavi kao i poštovanja. Iz iskustva svojih kolega, suputnika i svojih vlastitih mogu reći kako će nam svima trebati ocean strpljenja sa ovim djetetom. Moramo ga smjestiti gdje ne čini štete, jer sve što zna je strah i briga. Sve što posjeduje je osjećaj identiteta, ja, ja, ja, i potrebu da ‘ja’ bude važno, veliko i zaštićeno u ovom ”neprijateljskom” svemiru. Ja mora imati i posjedovati i biti priznato i odobreno da bi bilo legitimno. Što više slušate to dijete vi postajete njegova žrtva i sve teže odrastate u istinskome smislu. To dijete vas lako proguta; sve vaše vrijeme, misli i nastojanja. Jedini sustav vrijednosti mu je opstanak, važnost, priznanje i posjed. To dijete je najzločestije, najtvrdokornije, najvragolastije, najdomišljatije stvorenje. Odličan je u svim igrama koje možete zamisliti, posebice igri skrivača i ”to nisam ja”. Pobjeđuje ga se jedino ljubavlju i mudrošću, dakle voljom i radom. Ako ne preodgojimo svoj ego, ako ga ne izložimo malim smrtima tada on odgaja nas, točnije vodi nas putem onako na način koji on smatra najboljim. Ego je često briljantan i domišljat, ali vrlo je rijetko miran i sretan. Sebe voli ili ne voli isključivo u odnosu na druge, nije spojen na izvor ljubavi niti doista poznaje ljubav i davanje. Zna samo derivate straha, trgovinu, zaštitu i prisvajanje.
Naime, mnogi kao argument za zatiranje i obezvređivanje ega uzimaju to da se sveci posve odriču svojega ega! To je štetan i pogrešan argument jer nije se ničega potrebno odricati, ego se osvještava i njega treba prozreti. To je put, proces, postupak. Bitno je znati da nas ne treba zanimati kako doći na 108. kat dolje sa prizemlja već kako sa prizemlja ili drugog kata polako i sigurno doći na četvrti, peti, pa šesti kat. Zatim ako smo ustrajni, pronaći nekakav lift koji bi nas uz našu pomoć brže mogao dovući uz puno truda na petnaesti, dvadeseti, trideseti kat, a da pri tom ne padamo stalno dolje i k tome da na one sa nižih katova gledamo sa odobravanjem, oprostom i ljubavlju. Uspon je grbav, spiralan, vrtoglav, ali je ipak uspon.
Svi mi sudimo sebi, drugima i svijetu sa tla. Sa petoga kata već je nepregledno drugačiji pogled i drugačije poimanje svega oko nas. Gore uviđamo kako su naše prosudbe bile u najmanju ruku upitne, ograničene, uskogrudne. Gledajući sada kako je svijet djelovao sa prvoga kata ispunjava nas poniznošću, jer znamo da je uvijek još veći put do gore i da idemo prema mjestu zbog kojeg smo svjesni da i danas možemo činiti mnogo bolje nego što činimo te da je ‘ovdje i sada’ samo etaža, a tek onda kad dođemo do majstorstva sebe samog, kako kaže učitelj: ”e tek tada ste ušli u duhovni vrtić i polako učite abecedu i korake!”. Pravi napredak krije u sebi pravu poniznost. Majstorstvo je tek početak, a ne kraj!
Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost sa dostojanstvom? Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi zapravo ne znaju kako se to čini, a jedva da i poimamo što uopće znači izraz ”voljeti sebe”. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka?
Bakti Tirta Swami govori da temelji za ljubav spram sebe počivaju u nenasilju i u čistom življenju. Dakle ako odlučimo voljeti sebe bilo bi dobro da se počnemo
- dovoljno sebe poštovati da zbog svojeg uživanja u hrani ne ubijamo ili dajemo ubijati,
- da ne koristimo opijate i stimulanse kako bi pobjegli od sebe i stvarnosti, već da si damo pravo i povjerenje biti snažni i slobodni.
- da svoju seksualnost i seksualnu energiju koristimo ne kako bi manipulirali, liječili svoje loše mišljenje o sebi ili se iživljavali.
Ove stavke tek su početni temelj ljubavi i poštovanja spram sebe samoga. Nisu gotovi recepti, već kreativni proces životnog iskustva. Louise Hay je svoje čitavo životno djelo posvetila učenju ljudi ljubavi prema sebi samima, kao i tehnikama kojima se to čini. Ljudi koji su već čitali takve ili slične stvari imaju u glavi teoretsku spoznaju, no jedino po svojim životnim iskustvima i ”rezultatom života” mogu uočiti primjenjuju li to znanje ili ga samo znaju citirati. Treba ih primjeniti sa sviješću.
U konačnici i današnjici: svi sve znamo, a nitko nije sretan. Neki ljudi čituckaju, drugi čitaju, treći iščitavaju, a četvrte neki tekst zbilja ”prokanalira”. Riječi i tekstovi mogu služiti kao moćna alatka i medij(ator), a mogu biti izlagani gotovo posve u prazno. Opet se vraćam na volju i želju koje uvjetuju svako djelo u nastajanju, a njima nas nitko ne može naučiti. To da stvorimo želju, iskrenu želju i volju za boljim i dopustimo nekom tekstu(češće osobi ili sebi kojega smo našli i koji nas je našao) da nas potakne ovisi samo o nama i našem stanju svijesti. Malo tko od nas ima hrabrosti priznati si do koje mjere potcjenjuje i prezire samog sebe, a što se očituje u otporu spram jednostavnih stvari koje bi nam bile lake kada bi smo se iskreno voljeli. Da i ne govorimo koliko se očituje u djelovanju i životnim iskustvima koja si navlačimo na grbu.
Prosječnom potrošaču i sunarodnjaku siguran sam da zvuči bedasto kada netko uopće povezuje ljubav spram sebe sa ne pušenjem, ne opijanjem ili ne jedenjem mesa. Malo tko je voljan priznati da je posve ovisan o umjetnim ”ružičastim naočalama” i ”šećernom parfemu”. Ljudi misle da su ovisnosti one stvari koje se liječe u bolnicama. Ne, ono su ovisnosti koje su dovele osobu do potpunog utrnuća od boli, do teške bolesti ili smrti. Na kraju se naša želja za potpunim utrnućem od boli ponekada pretvori u izrazito bolni pakao. Ovisnost je apsolutno sve što ne možemo prestati činiti bez problema na minimalno 40 dana i noći, a što zacijelo pripisujemo nekakvoj navici, običaju ili općoj normi; poput mesa, alkohola, seksa, kave, dizanja utega, ogovaranja, izlazaka i brojnih drugih obrazaca. Manje je bitno što, više je bitno kako i zašto.
Neki ljubav spram sebe možda vide u ugađanju sebi. Na žalost današnja kultura nije nikakvo mjerilo u tretiranju sebe ili bilo koga: ni drugih nacija, ni kultura, ni odgoja, ni prehrane, ni sustava vrijednosti. Devedeset posto naših svakodnevnih navika i običaja služe kako bi opravdale i racionalizirale isključivo osjetilna ugađanja i otupljivanja. Hedonizam i svi ”izmi” unutar njega nisu ništa više do šećernog parfema koji držimo pod nosom kako ne bi primirisali niti grama od gomile govana koji nas okružuju u vlastitom i društvenom životu, jer se naravno bojimo suočiti i podsvjesno vjerujemo da smo žrtve.
Zaključno, čini se kako se ljubav prema sebi u praksi sastoji od:
- upoznavanja i osvještavanja sebe i svojeg ega, a ono se pored čitanja i promišljanja čini obrazovanjem, radom na sebi kroz aktivne tečajeve, seminare, radionice kao i duhovno/psihoterapeutsku praksu
- prihvaćanja prošlosti, sebe i opraštanja sebi(za što je neophodan prethodni korak)
- pročišćavanja sebe kroz preispitivanje i korigiranje svojih navika, obrazaca, ovisnosti te razloga zbog kojeg su nastale
- življenja u svjesnosti, dakle svakodnevnom nastojanju svjesne interakcije sa bližnjima kroz nesebično davanje kao i učenje iz neuspjeha
Ove izdvojene postavke naravno da u praksi života ne stoje odvojene ili su hijerarhijski postavljene već su sastavni dijelovi punokrvnog životnog iskustva/doživljaja. Svako ulaganje u sebe, seminari, tečajevi, obuke, terapija, radionice učenje i savladavanje disciplina, duhovnih i mentalnih tehnika, oblici su ljubavi prema sebi. Svaki ulog u sebi koji obogaćuje nutarnje biće je oblik ljubavi prema sebi, jer svako suočavanje sa sobom korak je u pravom smjeru, bez obzira na posljedice.
Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com
Autor: Robert Marinković

U stalnoj potrazi za mirom teško pronalazimo i prolazna smirenja

4 Lip

Moramo se suočiti s krivnjom da bismo mogli živjeti sami sa sobom.  Kakva nas pošast mora uvjeriti da sve na svijetu polazi od nas ljudi. 



Svi tražimo mir. Mir u životu, mir na poslu, mir u sebi. Dozivamo tu riječ, to željeno stanje koje će nas opustiti i osloboditi pritiska. Ponavljamo da se konačno moramo maknuti od umarajuće, zatupljujuće svakidašnjice, nepodnošljive za naše živce. Želimo pobjeći od svega toga čemu smo izloženi danonoćno, čak i u snu koji nikad nije bio nemirniji. 

Toliko toga se nakupilo, a ne znamo kako skinuti teret s leđa. Kao nekakvi pokušaji bijega od toga kaotičnog stanja, odlazimo vikendima iz gradova i mjesta u kojima rutinski životarimo. Okrećemo se duhovnosti koja u takvim uvjetima i ne može predstavljati više od obične riječi koja bi nas trebala utješiti. 

No, ostaje daleko od istinskog osjećaja ili spoznaje koja bi nas dovela do cilja – mira. Putujemo na izlete, u posjete, zatvaramo se barem na koji sat od cijelog svijeta, pa i od vlastite obitelji. Svi ti pokušaji nisu put prema miru – to su tek pokušaji našeg smirenja. Pokušaji da se malo saberemo. 

Govorimo o miru, a zapravo se samo pokušavamo smiriti. Pravi, istinski mir nikada ne može doći na takav način. Da bismo osjetili pravi mir u sebi, morali bismo se odreći svih tih sadržaja koji tvore naš život. Na to nismo spremni i stoga je pomalo licemjerno što tragamo za mirom a da pritom nismo spremni na promjene koje on zahtijeva. Dakako, apsolutno je legitimno pronalaziti načine smirivanja. U suludom svijetu oni su potrebni kako bismo uopće ostali pri sebi. 

No, mir za kojim tragamo zapravo je unutarnji mir. To znači prihvaćati sebe, slijediti sebe, uvijek iznova nadograđivati sebe tako da osjetimo istinsku prirodu svojega bića i njegove iskrene želje i sklonosti. Ne može se nešto postići a da se pritom nešto drugo ne ostavi. 

Ako smo spremni slijediti sebe i postupati u skladu s tim iskrenim osjećajem i vlastitim zovom, mir možemo dosegnuti bilo gdje i bilo kada, neovisno o tome jesmo li sami ili okruženi stotinama nemirnih ljudi. Kad smo u skladu sami sa sobom, mi smo taj mir.

Izvor: blog.vecernji.hr
Autor: Vera Čudina

Radost prepuštanja i čarolija prihvaćanja: Sve se događa samo od sebe!

28 Svi

Pogledate li u oči bilo kojeg živog bića, primijetit ćete tamo jednu prisutnost koja se prirodno i mirno odmara sama u sebi u trenucima prije nego se aktivira um sa svim njegovim pričama i misaonim procesima i koja se opet uspostavlja nakon što um iscrpi sve svoje zalihe jada, kukanja i negodovanja. U tom trenutku, pažljivim promatranjem dolazite do jednog vrlo zanimljivog uvida – da je ishodišno stanje svakog živog bića mir! Mir je konstanta koju nitko ne može nadjačati, nešto što je nemoguće otjerati, nešto čemu se sav život prirodno vraća,njegovo početno stanje! 
Bacanje kamenčića u mirno jezero može privremeno namreškati ili uzburkati površinu, ali jednom kada aktivnost prestane, voda se opet vraća u svoje prirodno stanje mirnoće. Sve se uvijek vraća tom miru, sve po svojoj prirodi teži miru. Primijetit ćete da se ista stvar događa i u vama. Uzmite blizak primjer iz svog vlastitog iskustva, situaciju u kojoj ste doživjeli veliku emotivnu rastresenost. Netko ili nešto vas je toliko povrijedilo i razljutilo da gorko plačete iz svega glasa, pri čemu se oslobađa ogromna i na prvi pogled neobuzdana tuga i gorčina za koju vam se čini da neće nikada prestati. Plačete i ridate, raznim mislima hranite i rasplamsavate svoju povrijeđenost i tako jedno vrijeme sve dok ne oslobodite i ne iscijedite i posljednju kap jada iz sebe, dok sve ne izgori. I tada se događa nešto zanimljivo i revolucionarno! Umorni ste, osjećate se iscrpljeno i izmoždeno, ali istovremeno vas obuzima jedan duboki mir u kojem shvaćate da ste vi i dalje vi, bez obzira na suze, bez obzira na sve priče koje ste ispleli oko sebe i s kojima ste se poistovjetili, bez obzira na svu dramu koju ste prethodno stvarali, ništa se zapravo nije dogodilo vama, vi ste još uvijek tu, potpuno mirni, onakvi kakvi ste bili i prije nego što je nastupila uzrujanost, i u tom miru nema nikakvih dilema, nema pitanja, štoviše, uviđate uzaludnost i besmisao svih vaših naprezanja, jer je u konačnosti opet prevladao mir!
Tada uviđate da u “STVARNOSTI” zapravo nema nikakvih problema! Stvarnost je mirna i spokojna, uvijek takva kakva jest! Svi problemi proizlaze iz vašeg opiranja prema životu i onome što jest! Stvarnost je nedirnuta, ništa ju ne može uznemiriti, razočarati ili povrijediti. Pati i trpi jedino onaj koji pruža otpor stvarnosti! A znate li odakle izvire toliki otpor i odakle dolazi sav taj nemir?
Izvire kao posljedica obične misli, kao posljedica zablude da se mir, ljubav, radost i ispunjenje kojima težimo nalaze negdje izvan nas u izvanjskim stvarima i događajima! Vaš um konstantno želi biti bilo gdje drugdje osim ovdje i sada u ovom trenutku jer vjeruje da mu kao takvome nešto NEDOSTAJE! Tu se rađa strah od toga da ćemo nešto propustiti, da ćemo nešto izgubiti i taj strah je onaj koji nas katapultira u polje vječne potrage i bjesomučnog lutanja! Sav otpor proizlazi kao posljedica definicije našeg uma o onome tko bismo mi TREBALI biti i životu kakvog bismo TREBALI živjeti, umjesto prepoznavanja onoga tko već jesmo i prihvaćanja života kakav JEST!
Upravo je ta nemogućnost, ta nesposobnost prihvaćanja i prepoznavanja ONOGA ŠTO JEST glavni izvor patnje u našim životima!
Svi nesporazumi među ljudima i patnja koju doživljavamo proizlaze jednostavno iz toga što mi pristupamo životu sa unaprijed stvorenim, naučenim skupom ideja i definicija o tome tko smo mi i kakve bi stvari “trebale biti”! Procjenjujemo, definiramo i stvaramo očekivanja o tome kako bi se naš život trebao odvijati da bismo mi mogli reći da smo sretni i onda uspoređujemo odgovara li stvarno stanje stvari oko nas našim očekivanim idealima ili ne. Ako odgovara, onda smo sretni, a ako ne odgovara, duboko smo razočarani i nesretni! 
Odavde proizlazi temeljna zabluda da smo mi ŽRTVE ŽIVOTA, dok se zapravo radi o tome da smo mi jedino ŽRTVE svog vlastitog UMA koji je, zaveden lažnim obećanjem o izvanjskoj sreći, odlučio biti doživotno nesretan!Shvaćate? Upravo je to razlog svekolike ogorčenosti i razočaranja životom, razlog zašto se prema životu odnosimo sa nezahvalnošću i stalno prigovaramo, stalno kukamo i gunđamo i zašto nam nikada ništa nije po volji. “Zašto ja sad to moram? Ja bih radije bio negdje drugdje i radio nešto drugo. Ovo je sve bez veze i glupo. Meni je to ispod časti. Pa zašto se to baš meni događa? Zašto me je snašla ovakva teška sudbina?”… i stotine drugih njima sličnih prigovora hrane i učvršćuju vaše uvjerenje da ste žrtva jer vjerujete da se to nešto, ta sreća i spas nalaze negdje drugdje!
Ali jednom kad se svjesno prestanete poistovjećivati sa svojom uvjetovanošću, kad se odlijepite od poistovjećivanja s tim unaprijed stvorenim i naučenim skupom definicija o tome tko vi jeste, sa tim normativima za koje kultura i društvo od vas očekuje da im se prilagodite, kada se umjesto onoga što bi “trebalo biti” suočite sa onim što “JEST”, shvatit ćete da svaki problem započinje i prestaje isključivo u vašoj glavi i pokušaju da prisilno promijenite okolnosti i natjerate ih da se uklope u unaprijed zadane okvire vaših sebičnih i uskogrudnih ideala!
Zato ste nemirni, zato se utrkujete s vremenom, žurite, ljutite se. Tu se javlja taj nevidljivi i neopipljivi pritisak da moramo nešto postići, da moramo “uzeti život u svoje ruke”! Trošimo svoje vrijeme ulažući ogromne količine energije da bismo učinili nešto što je samo po sebi nemoguće – da bismo život podčinili sebi, da bismo postali gospodarom svog života i držali ga pod svojom kontrolom u svakom trenutku! Ali kako možete biti gospodar nečemu čega ste sastavni dio, nečemu iz čega ste proizašli? Shvaćate da je to samo zabluda uma koji niste vi.
Kad se ne opirete nečemu što jest ili nečemu što trebate učiniti nego se jednostavno predate tome,
kad potpuno zaronite u to, otkrivate da u srži toga zapravo nema baš ničeg teškog ni problematičnog osim ideje vašeg uma koji se unaprijed opirao tome! Težina problema ovisi jedino i isključivo o količini i intenzitetu otpora koji pružamo prema nečemu. Ali jednom kada uistinu prihvatimo, čarolija počinje!
Ovdje je vrlo važno naglasiti da tu nije riječ o mirenju s nečime. Između mirenja s nečime i prihvaćanja nečega postoji ogromna razlika. Prihvaćanje dolazi kao posljedica izravnog razumijevanja i shvaćanja prirode stvarnosti, kao rezultat neposrednog uviđaja, dok mirenje dolazi kao posljedica nerazumijevanja i bezizlaznosti u kojoj uhvaćen, um ne vidi drugi način nego joj se mučki pokoriti, ali bez da je istinski prihvatio te okolnosti i zbog toga trpi i gunđa, što dovodi do pojave očaja i ogorčenosti životom.
Štoviše, kad prestanete siliti, postat će vam savršeno jasno da ste upravo vi bili oni koji su svojim opiranjem cijelo vrijeme otežavali životu da se izrazi. U nedostatku vašeg protivljenja, shvatit ćete da vam život s velikom radošću i ljubavlju izlazi u susret i da jedva čeka da se vi prestanete opirati kako bi se mogao izraziti u svoj svojoj punoći i ljepoti kroz vas. Jedino vi ste onaj koji postavlja prepreke tom protoku! Tada shvaćate da svu tu energiju koju ste dosad rasipali na opiranje životu možete iskoristiti za usklađivanje sa njegovim prirodnim tijekom i voljom! Umjesto da budete OTPORNIK životu, vi postajete PROVODNIK tog istog života! Život samim time prestaje biti borba i postaje suradnja!
SVE SE DOGAĐA SAMO OD SEBE!
U odsustvu vas kao otpornika životu, shvaćate da se sve zapravo događa samo od sebe! Uviđate da životu nije potreban nadzornik, nije mu potreban kontrolor. Život se sasvim dobro brine sam za sebe i bez vaše intervencije, on se zapravo sam živi i uvijek će naći načina da se nastavi. Samo budite u tišini i sagledajte ovo sami za sebe. Vidjet ćete da Sunce samo izlazi i zalazi svaki dan, da vjetar puše sam od sebe, da vaše tijelo nastavlja funkcionirati čak i onda kad vaš um nije prisutan, da kiša i snijeg padaju bez vašeg utjecaja, da rijeke teku same od sebe, ne pokrećete ih vi, vaša kosa i nokti rastu bez obzira na vaše preferencije. Sve se savršeno odvija upravo onako kako se treba odvijati kad vi ne očekujete da bude drugačije, kad vi niste sudac tome i žandar, nego kad se prepustite i dopustite svemu da bude upravo onakvo kakvo jest! Nakon što to prepoznate, jedno ogromno olakšanje, sloboda, radost i prostranost se otvaraju pred vama, jedan dubok mir izranja kad vam postane jasno da vi niste činitelj, da niste vi taj koji na nešto može utjecati, koji nešto može natjerati da bude na silu.
Uvidjet ćete da je dovoljno da vi samo odlučite nešto i sve ostalo se dalje događa samo od sebe! NAPOR UOPĆE NIJE POTREBAN, TRUD I “MUKA” SU SUVIŠNI, DOVOLJAN JE SAMO TAJ VOLJNI MOMENT KOJI SVE POKREĆE! Vi u suštini samo odlučujete hoćete li nešto učiniti ili ne, a zatim sve ostalo dolazi k vama, sve se slaže na jedan čaroban i čudesan način koji možda u tom trenutku ne možete ni sagledati dok sve savršeno ne sjedne na svoje mjesto samo od sebe! Ovo vjerojatno zvuči kao potpuna besmislica i protuslovi svemu što ste naučili vjerovati o životu, ali pokušajte i sami ćete doći do tog zapanjujućeg otkrića!
Jedino što vi možete učiniti je PODUZETI i onda se samo prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljim mogućim rješenjem! Vi ste svoj dio posla obavili, sad pustite životu da obavi ostatak. Nemojte se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojte ga gušiti svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručite stol, ne stojite nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujete mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijete. Ne, vi jednostavno imate povjerenja u njegovu stručnost i ostavljate ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivate remekdjelo! Ista je stvar i sa životom. Imajte povjerenja u život!
Kad jednom prihvatite život kakav jest, više niste u stanju čekanja bilo čega! U vašem poimanju života više ne postoji sljedeće, poslije, ne postoji sutra… jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u trenutku koji je pred vama upravo sada i to je to. Prestajete planirati, nadati se i brinuti o budućnosti jer shvaćate da budućnost ne postoji i da nemate zapravo što postići u suštini, da ništa nećete propustiti i da će zapravo sve biti uvijek onako kako to spontanost života bude u tom trenutku htjela! Briga je besmislena, nitko nikada ništa nije dobio brigom osim čira na vlastitom želucu i nepotrebnih bora na licu! Samo dajte svemu da bude to što jest i pustite bezbrižno da vas struja bivanja nosi gdjegod morate biti! Uskoro ćete uvidjeti da ste uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme i da nema slučajnosti! 
Razumijete da postoji plan u pozadini svega toga koji usmjerava vaše akcije i vodi vaše korake. Naravno, nije sve strogo određeno, vi imate određenu slobodu, određen manipulativni prostor unutar toga da učinite ovo ili ono, da odlučujete do određene granice, ali glavne, opće smjernice su već tu, već unaprijed zadane. Ni sami ne znate kakav je taj plan, koji je njegov pravac, niti je to uistinu važno, ali jednostavno ste svjesni da on postoji. Promatrajući svoju prošlost jasno možete prepoznati obrise tog plana. Stoga, štogod da se dogodi, u skladu je s tim planom, vi samo morate doći u stanje u kojem to možete uvidjeti! Samo to prepoznavanje će vas u potpunosti opustiti i omogućiti vam da budete suštinski bezbrižni i potpuno prisutni u svom životu!
Anthony De Mello u svojoj knjizi “Svjesnost” u prilog tome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da ju je korisno uvijek imati na umu. Ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu podjeljuje pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju i potreba za pobjedom lišava ga snage.”
Kad uvidite da nemate što postići u životu, kada nemate posebnih očekivanja, dolazite u stanje u kojem vam je svaki ishod prihvatljiv! Možda neki ishodi ne spadaju nužno u kategoriju koju bi vaš ego definirao kao ugodnu ili blistavu, ali u suštini vam to ne smeta, ne prigovarate i ne žalite se.Spoznajete da je sve ono što imate već sve ono što uistinu i trebate! Dovoljno vam je samo biti. Vidjet ćete da ne trebaju okolnosti nužno biti ugodne da biste i u njima pronašli mir koji je uvijek prisutan svudgdje i u svemu. 
Samo pokušajte ne prosuđivati tu situaciju u kojoj se nalazite kao ovakvu ili onakvu! Nemojte ništa lijepiti na nju, nemojte joj pridavati ovo ili ono značenje. Shvatit ćete ubrzo da ste u stanju razviti toliki stupanj prilagodljivosti i prihvaćanja da vam je zapravo sasvim ugodno u svakoj situaciji! Postajete poput vode! Voda se svemu prilagođava, ona poprima oblik svake posude u kojoj se nalazi, a kad nije na mjestu, jednostavno teče slobodno i prelijeva se preko svega. Nemoguće ju je povrijediti, nemoguće ju je zadržati u ruci, ona je neuhvatljiva i protočna. Udarac ju ne može udariti jer nije kruta nego skliska i blaga. Budite takvi.
U početku ćete osjetiti da se nešto u vama otima i snažno opire prihvaćanju, nešto će se pojaviti što će htjeti osuditi, prigovoriti i zakukati, žaliti se, proklinjati i zaplakati od muke. Kad se to dogodi, pustite mu da se izrazi, nemojte se boriti s time i potiskivati ili izbjegavati taj impuls, samo ga budite svjesni, prepoznajte tko je taj koji ima potrebu neprestano gunđati i tada će se pred vas postaviti izbor: hoćete li slijediti taj tok misli, hoćete li prihvatiti mentalitet žrtve i angažirati se kao gunđalo i zanovijetalo, ili ćete pustiti svemu da jednostavno bude bez vaše prosudbe! Jer svaka “tragedija” ili “neprilika” zapravo nema drugog izbora nego čekati vaš pristanak, čekati vaše odobrenje da bi mogla postati tragična! Ona je ovisna o vama! Bez vašeg pristanka, bez vašeg sudjelovanja, nema ništa od žrtvenog plesa! Budite uvijek svjesni toga!
Jedan od najučinkovitijih načina da umirite neprestani žamor vašeg uma, neprestani unutarnji dijalog sumnji, propitivanja samih sebe, života, svojih postupaka, kao i možebitni osjećaj odgovornosti ili samooptuživanja koji se u vama pojavljuje kao posljedica promatranja kaosa u vanjskom svijetu, jest taj da budete svjesni da vi u svakom danom trenutku činite najbolje što možete u okvirima svojih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno! 
Shvaćate da vi ne možete biti odgovorni za akcije i postupke drugih, ili za događanja u svijetu koja počivaju na zabludama uma i temelje se na poistovjećivanju s njegovim ludilom! Nije vaše da bilo što mijenjate osim samih sebe! U konačnici, shvaćate da nikada ne možete preuzeti odgovornost nizašto drugo osim vlastite odgovornosti da BUDETE LJUBAV! To je vrhunska odgovornost u kojoj su već same po sebi sadržane sve druge odgovornosti.

Svi zakoni ovog svijeta rastvaraju se u tom jedinom zakonu! Otpustite potrebu da prosuđujete! Shvatit ćete da vam nije od nikakve koristi i da vam u suštini ništa ne donosi, ne obogaćuje vaš život, samo vas crpi i razdražuje. Uvijek pristupajte drugim ljudima sa razine srca! Gledajte ono najbolje u svakom čovjeku i budite im prijatelj! Jer, ukoliko se pojave bilo kakvi nesporazumi i poteškoće u komunikaciji s drugim ljudima, svjesni ste da korijen problema nikada nisu drugi ljudi osobno, nego da je jedan univerzalni obrazac njihovog poistovjećivanja sa iluzijom ega, njihovo uvjerenje da su oni samo um, njihov “žrtvizam” i ponos, ono što stvara sve probleme, zbrku i sukobe! 
Najbolje što vi možete učiniti je doći u dodir sa stvarnošću i spoznati tko ste vi, a zatim, eventualno, ako se ukaže prilika, podsjetiti druge na njihovu istinsku prirodu! Ali ne nužno, ne na silu. Ako je netko u stanju shvatiti i prihvatiti, odlično, ako ne, pustite ga da ide svojim putem. Jednostavno, budite u svom miru i budite u miru sa svima oko sebe. Promatrajte taj mir, napajajte se njegovom slatkoćom i postat ćete taj mir! Činite ono što je u samoj srži vaše prirodne i zdrave ljudske naravi: Živite i pustite druge da žive! Neka sve jednostavno bude!
Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com
Autor: Velimir Gašparić

Percepcija

23 Svi

Postoji jedna stara indijska priča koje kaže kako je nekada davno jedan kralj naredio da mu dovedu pet ljudi koji su od rođenja bili slijepi. Kada su ih našli i doveli u njegov dvorac, kralj ih je skupio i rekao im kako će sada imati priliku da opipaju nešto što se zove – slon, a nakon toga će morati podrobno da mu opišu kako taj slon izgleda. Međutim, kralj je udesio tako da se svakom od ovih pet slijepaca dozvoli da opipa samo jedan dio slona, tako da je prvi opipao surlu, drugi – glavu i kljove, treći – noge, četvrti – lijevu stranu slonovog tijela, a peti slijepac opipao je samo – rep. Onda ih je kralj opet okupio i zamolio da mu opisu kako slon izgleda. 

Nije prošlo dugo, ovih pet slijepaca su se počeli već toliko da svađaju da umalo nije došlo i do tuče. Prvi je tvrdio da je slon sličan zmiji sa hrapavom kožom, drugi se odmah usprotivio tvrdeći kako slon nema nikakve veze sa zmijom nego je to nešto zaobljeno i veliko sa dva povinuta koplja koja iz toga vire, treći je tvrdio kako ova dvojica nemaju pojma, jer slon izgleda kao četiri debela kolca zabijena u zemlju itd. itd…



Svaki od slijepaca tvrdio je da slon izgleda upravo onako kako ga je on opipao, a nikome nije palo na pamet da predloži, da svako od njih opiše ono što je opipao – pa će tako svi biti u stanju da sklope sliku slona i saznati kako on izgleda.
Naravno, slon u ovoj priči simbolizira istinu a priča lijepo oslikava i naš pristup diskusiji na ovu temu. Međutim, da li mi uopće imamo sposobnost za percepciju Istine, odnosno, objektivne realnosti?

Jedan veoma interesantan eksperiment uz pomoć hipnoze izveden je na sljedeći način. U prostoriji su sjedile za stolom 3 osobe. Osoba A je hipnotizirala osobu B i sugerirala joj da je osoba C iznenada nestala. Kad su osobu B povratili iz hipnotičkog stanja, ona je i dalje vidjela osobu C, jer njen sistem vjerovanja ne dozvoljava mogućnost da čovjek može da nestane. Eksperiment je ponovljen s tim da je osoba A saopćila osobi B, koja je bila pod hipnozom, da su osobu C iznenada pozvali te da ova morala hitno da napusti prostoriju. Osoba C je ustala, otišla do vrata praveći se kako izlazi napolje, otvorila i zatvorila vrata a onda se vratila tamo gdje je prije sjedila. Kad je osoba A povratila osobu B iz hipnotičkog sna, osoba B nije više primjećivala osobu C. Međutim kad je osoba C uzela svoju šalicu sa kavom, osoba B je na svoje zaprepaštenje vidjela kako se šalica kreće sama od sebe kroz zrak!? Što je osoba B smatrala “objektivnom” činjenicom, nakon što je vraćena iz hipnoze?! Da se u prostoriji nalaze samo ona i osoba A. Dva čovjeka! Ne moram ni da naglašavam da bi osoba B stavila na sto sve što je imala kao ulog u opkladu da se u prostoriji nalaze samo 2 čovjeka.

To “parcijalno sljepilo”, dovoljno da iskrivi percepciju objektivne realnosti u njenu suprotnost, čini se da je osobina većine ljudskih bića. S druge strane percepcija i stanje svijesti su također u direktnoj međusobnoj vezi.

Na ovo bih još dodao i pitanje, da li je moguće da je sa nama u istoj “prostoriji” i “treći čovjek” kojeg mi nismo u stanju da primijetimo?!?

Što bi to bila objektivna percepcija i što bi bila objektivna istina u realitetu u kome mi živimo?
Da li bi čovjek mogao očuvati svoj integritet (ostati “normalan”) kad bi se suočio sa istinskom slikom realnosti?

Prema Castanedi čovjek ni ne može percipirati objektivnu istinu jer njegov samo-trankvilizacioni sustav (sustav za smirenje) neće propustiti ništa što bi ovome moglo bitnije narušiti njegov realitet tj.. iluziju u kojoj živi. Većina onih koji postavljaju pitanja očekuju da se odgovori treba samo da uklope u njihove već prekoncipiranim stavove i ideje. Oni nisu u stanju ni da primijete istinski odgovor, jer istinski odgovori u većini slučajeva nisu u domeni onoga što dotična osoba koja je postavila pitanje smatra mogućim ili poželjnim. Oni mahom nisu u domeni njenog sustava vjerovanja niti percepcije.

Tako, većina ljudi nikada ne izlazi iz tzv. koncenzus realiteta koji je veoma vješto uspostavljen od strane kontrolnog sistema matriksa.

Kako van? Kako do Istine?

Kako se čini, “samo nas ona može osloboditi”.


Izvor: galaksija.blogspot.com

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 2,503 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: